Patrik Paumen izazove senzaciju svaki put kad plaća nešto u prodavnici ili restoranu. To je zato što ovaj tridesetsedmogodišnjak ne mora da koristi bankovnu karticu ili mobilni telefon za plaćanje. Umesto toga, on prosto stavi levu ruku blizu beskontaktnog čitača kartica.
On može da plaća rukom zato što mu je 2019. godine ispod kože ubrizgan beskontaktni mikročip za plaćanje nešto veći od zrnca pirinča.
„Zahvat boli kao kad vam neko uštine kožu“, kaže Pauman.
Mikročip je prvi put ugrađen u čoveka još 1998. godine, ali tek je tokom protekle decenije tehnologija postala dostupna za široku komercijalnu upotrebu.
A kad je u pitanju konkretno ugrađivanje čipova za plaćanje, britansko-poljska firma Voletmor kaže da je prošle godine postala prva kompanija koja ih nudi na prodaju.
„Implantat može da se koristi za plaćanje pića na plaži u Riju, kafe u Njujorku, šišanja u Parizu – ili u vašoj lokalnoj prodavnici“, kaže osnivač i izvršni direktor Vojtek Paprota. „Može da se upotrebi gde god se prihvataju beskontaktna plaćanja.“
Voletmorov implantat, koji teži manje od grama, sastoji se od sićušnog mikročipa i antene obložene biopolimerom – materijalom prirodnog porekla sličnom plastici.
Paprota dodaje da je on sasvim bezbedan, ima regulatorno odobrenje, radi odmah posle ugrađivanja i ostaje stabilno na mestu. Takođe traje bezgranično i ne traži bateriju niti bilo koji drugi izvor napajanja.
Firma kaže da je do sada prodala više od 500 takvih čipova. Tehnologija Voletmor koristi komunikaciju kratkog polja ili NFC, beskontaktni sistem plaćanja iz pametnih telefona.
Drugi implantati za plaćanje zasnovani su na radio-frekventnoj identifikaciji (RFID), što je tehnologija koja se obično nalazi u fizičkim beskontaktnim debitnim i kreditnim karticama.
Voletmorov čip, koji se ubrizga u ruku osobe posle lokalne anestezije Mnogima od nas, ideja da se takav čip ugradi u naše telo je odbojna, ali istraživanje iz 2021. godine sprovedeno među više od 4.000 ljudi širom Velike Britanije i Evropske unije pokazalo je da bi je 51 odsto njih razmotrilo.
Međutim, bez otkrivanja procenata, u izveštaju se dodaje i da za ispitanike „veliki problem i dalje predstavlja invazivnost i bezbednosni problemi“. Pauman kaže da njega ne mori nijedna od tih briga.
„Ugrađeni čipovi koriste istu vrstu tehnologije koju ljudi svakodnevno koriste“, kaže on. „Od daljinskih ključeva za otključavanje vrata, preko kartica za javni prevoz kao što su London ojster kartica, do bankovnih kartica sa funkcijom beskontaktnog plaćanja.“
„Udaljenost očitavanja je ograničena malim antenskim navojem u implantatu. Implantat mora da bude u dometu elektromagnetnog polja kompatibilnog sa RFID ili NFC čitačem. Jedino kad dođe do magnetskog uparivanja između čitača i transpondera može da dođe do očitavanja čipa.“
Dodaje da se ne brine oko toga da li može da se prati njegovo kretanje.
„RFID čipovi se koriste kod kućnih ljubimaca da se identifikuju kad se izgube. Ali nije moguće locirati ih na osnovu ugrađenog RFID čipa – izgubljeni ljubimac mora fizički da se pronađe. Potom se skenira čitavo njegovo telo sve dok se ne pronađe ugrađeni RFID čip i tada se on očita.“
A opet je sa takvim čipovima problem (i to je ono što izaziva zabrinutost) da li će u budućnosti napredniji među njima sadržati kompletne privatne podatke neke osobe.